ENERGIJA I MI

Izvor: ENERPEDIA
Jump to navigation Jump to search

Crta.jpg


Povjesničari, filozofi i znanstvenici objašnjavali su uspjeh čovjeka na Zemlji na mnoge načine, i svaka od tih teorija osvjetljuje proces s neke od strana, ali rjetko koja ukazuje na jednostavnu činjenicu da uspjeha ne bi bilo da čovjek nije ovladao korištenjem energije, kao osnovnog resursa koji omogućuje povećanje efikasnosti podjele rada.

Na početku je čovjek dijelio sudbinu sa životinjama, koristeći samo energiju svojih mišica, ali kada je prije pola milijuna godina Homo erectus ovladao vještinom korištenja vatre, čovjek je po prvi puta postao fundamentalno drugačiji od životinja. Danas znamo da dosta životinjskih vrsta (majmuni, ptice) koriste alate, da mnoge komuniciraju (kitovi, majmuni), ali niti jedna ne koristi aktivno i svjesno energiju osim svojeg mišićnog tkiva. Vatra je čovjeku omogućila preživljavanje u hladnijim krajevima, termičku obradu hrane, vrlo važnu za zdravlje, obranu od napadača, i za mnoge druge tehnologije, koje je tijekom vremena svladavao.

Vatra je čovjeka učinila možda previše uspješnim, što je uz luk i strijelu, imalo za posljedicu izumiranje mega faune (mamut, sabljasti tigar) prije nekih desetak tisuća godina, te prisilan prelaz na ratarstvo i stočarstvo. Stočarstvo, posljedica domestifikacije određenog broja životinjskih vrsta, te ovladavanje energijom njihovih mišića, omogućilo je povećanje efikasnosti ratarstva (oranje), te prometa i trgovine (konj), ali je također povećalo migracijske procese, te uništavanje prirodnih habitata, njegovim pretvaranjem u obrađeno zemljište.

Vatra i tegleća marva je čovjeka ponovno učinila možda previše uspješnim, te je on, natjeran nedostatkom obradivih površina, bio prisiljen početi navodnjavati povećavajući obradive površine, ali i prinose, dajući impuls za nastanak hidrauličkih civilizacija Staroga vijeka, prije nekih pet-šest tisuća godina. Hidraulička civilizacija ne samo da je značila ovladavanje korištenjem vode i hidroenergije (vodenice, mlinovi), nego je zbog kompliciranog održavanja donjela i nastanak pisma i pismenosti, države, administracije, poreza te viših nivoa podjele rada. S druge je strane, ovladavanje hidraulikom, čovjeku omogućilo da gradi objekte vidljive s Mjeseca (kineski zid) te tako definitivno unese promjene u lični opis Zemlje, omogućavajući zauzimanje novih i novih dotad nedodirljivih habitata, a potreba je za gorivom za vatru, drvom, dovela do rapidnog smanjenja pošumljenih površina, i desertifikacije.

Hidraulička je civilizacija (Mezopotamija, Egipat, Kina, Indija) očito bila preveliki uspjeh za čovjeka, jer se čovjek tako proširio brojem i snagom, da se pojavila potreba za globalnom podjelom rada, te migracijama morem, jer su kopneni putevi bili puni negostoljibivih naroda. Potreba za putovanjima morem, natjerala je čovjeka da savlada korištenje još jednog elementa, vjetra. Vjetar u jedrima omogućio je čovjeku naseljavanje i trgovanje s dotad sasvim izoliranim područjima, gdje je neka niša zahvaljujući globalnoj podjeli rada, omogućavala uspješan život većeg broja nehidrauličkih ekonomija-polisa (Grčka).

Eolsko-hidraulička je civilizacija svakako bila preveliki uspjeh za čovjeka, jer se čovjek tako proširio svijetom brojem i snagom, da mu je zatrebao neki novi izvor energije. U Srednjem vijeku ugljen se počeo sve više koristiti, ne samo za grijanje i kuhanje, nego i za procese obrade metala, otvarajući put razvoju metalurgije, manufaktura i industrije, čiji je vrhunac brzine razvoja dostignut dolaskom parnog stroja u 18 stoljeću. Parni je stroj također omogućio veliki porast efikasnosti transporta, po prvi puta kopneni je transport zamijenio tegleću marvu nečim moćnijim i bržim, željeznicom, dok su parobrodovi brzo istisnuli jedrenjake s tržišta međunarodnog transporta roba. Ugljen je međutim donio sa sobom i smog, onečišćenje okoliša do tada sasvim neviđenih razmjera.

Karbonska je civilizacija donjela dotad najveće promjene čovjekovom životu na Zemlji, omogućavajući višestruko umnožavanje broja i materijalnih dobara, ali u isto vrijeme i promjene na krajolicima i habitatima, što namjernim, a što nenamjernim (onečišćenje) antropogenim djelovanjem. Ali ugljen se nije dao upregnuti u individualni transport, dok su željeznice, iako vrlo korisne u komercijalne svrhe, bile preglomazne za te potrebe, što je otvorilo put novom energentu, nafti, koja je omogućila veliko povećanje pokretljivosti, povećanje efikasnosti proizvodnje implicirano povećanom globalnom podjelom rada, ali i asfaltiranje sve većih površina i daljnje smanjenje habitata izoliranih i sačuvanih od devastacije. Mogućnost isušivanja močvara, dovela je isušivanja močvara, eradikacije malarije i drugih bolesti, ali u isto vrijeme eradikacije močvarnih staništa, flore i faune. S druge strane potreba za strojevima svugdje i stalno, pa i tamo gdje parni strojevi nisu praktični zbog svoje veličine, veličine i tipa inputa, opasnosti cijelog procesa po okolinu, te kompliciranost upravljanja, dovela je do potrebe za univerzalnim energy carrierom, sekundarnim energentom, koji će pokretati strojeve, i prenositi energiju na elegantan način, a polucija će se moći koncentrirati izvan naseljenih mjesta, električnom energijom.

Petro-elektro-civilizacija je bila toliko uspješna da je već nakon stoljeća dovela do tako značajnih pritisaka na resurse da se ukupna politika počela uglavnom okretati oko nafte. To je pokrenulo nastanak nuklearne tehnologije, prvo kao oružja, a onda za energetske svrhe, što nam je po prvi puta omogućilo da ne samo kontroliramo razvoj, nego i potpunu destrukciju svijeta u kojem smo nastali vjerojatno sasvim slučajnom evolucijom. Zastrašujuća je istina o našim potencijalima dovela i do promišljanja, a standard izgrađen na fosilnim gorivima je omogućio da se pokrenemo, te pokušamo konzervirati preostale habitate. Nuklearna se tehnologija u tome pokazala vrlo uspješnom, jer iako riskantna, njen je kontrolirani utjecaj na okoliš malen. Petropolitika je također donjela prirodni plin, uglavnom neželjeni nusprodukt vađenja nafte, ali uz velike investicije u infrastrukturu, relativno čistu, i efikasnu primarnu energiju, koja je ujedno mogla poslužiti i kao energy carrier.

Ograničenost fosilnih resursa, njihova geopolitička koncentriranost, te tome posljedična briga za sigurnost dobave energije, sada već definitivno krvotoka moderne civlizacije, plus izmještanje radnih mjesta u zemlje niže cijene rada, i posljedična potreba za stvaranjem novih radnih mjesta, u Evropi je stvorila potrebu za novim, ekološkim i obnovljivim izvorima energije. Vrijeme će pokazati koliko će penetracija tih primarnih energenata, vjetra, sunca, biomase, itd., te novog pokušaja za univerzalnim sekundarnim energy carrierom, vodikom, utjecati na promjenu načina života, te kakav će biti dugoročni utjecaj na okoliš.

Da bi se ilustrirao značaj energije, uputno se mašiti za dokaz da smo jedina civilizacija u svemiru. Dokaz kreće od klasifikacije civilizacija na četiri nivoa, one koje koriste energiju na lokalnom nivou, na globalnom nivou, na nivou sunčevog sustava, te na nivou cijelog svemira. Naša je civlizacije negdje na putu od klase I do klase II. Kada bi postojala jedna civilizacija klase IV, mi bismo ju morali primjetiti, jer bismo primjetili korištenje energije na tom nivou. Kako je s druge strane vremenska skala svemira daleko veća (15 milijardi godina) nego vrlo kratkotrajno vrijeme potrebno za razvoj civilizacije (od životinje do klase I svega milijun godina), a broj svijetova praktično beskonačno velik, onda je barem jedna civilizacija već morala postići četvrti nivo. Kako to nije tako, jer bismo ju inače primjetili, ergo, mi smo jedina civilizacija u svemiru.

Kako je dokaz znanstveno nerigorozan, treba ga shvatiti kao ilustraciju. Neupitan je međutim, značaj koji u ljudskoj civilizaciji ima energija, te je upoznavanje s osnovnim međuutjecajima predmet ovog kolegija.