Uvod

Da li će naša civilizacija propasti ili će napredovati? Svjedoci smo sve češćih dovođenja u sumnju opstanka svijeta, ovakvog kakvog ga poznajemo, iako se s druge strane čini, da je napredak i brzina razvoja koje je čovječanstvo postiglo, bez premca u povijesti. Tko je u pravu? Optimisti ili pesimisti? Civilizacije su u povijesti propadale ostavljajući iza sebe samo kamene artefakte (Rapa Nui, Maje), a mnoge su dugo nadzivjele nestanak političkog okvira u obliku civilizacijskih vrijednosti (Rim), dok neke traju iako im stalno predviđaju propast (Zapad, Kina). Mogu li se na neki način civilizacije grupirati? Što je to što određuje preživljavanje neke civilizacije? Marvin Harris, jedan od vodećih antropologa dvadesetog stoljeća, postavlja razvoj kao posljedicu s jedne strane demografskog pritiska a s druge ograničenosti resursa na datom tehnološkom nivou. U trenutku kada pojedina civilizacija dostigne nivo potrošenosti resursa ima dvije opcije, implodirati, ili skočiti na viši tehnološki nivo.

Viši tehnološki nivo je obično zasnovan na većoj potrebi za energijom, što energiju kao resurs postavlja u centar, jer o njoj ovisi tehnologija neophodna za povećanje efikasnosti korištenja drugih resursa, vode, zemlje, ljudskog rada, itd. Međutim, to dovodi do sve veće zavisnosti o energiji kao resursu, koji je kao i drugi resursi ograničen, na datom tehnološkom nivou, kao i do povećanog korištenja drugih resursa kao čistog zraka, pitke vode, ili stabilne klime.